Nedelja uvek divan dan, lencarenje sto posto, pogotovo kada znam da mogu da napustim faks, pa ne moram da bubam nista za jun. I kako sam ukljucio komp vidim deset maminih poruka na skype-u, zvrcnem je onako iz kreveta, naravno I ona se cuje sa Dusanom, kao mnogo joj je lakese jer on dosao u pravom trenutku u moj zivot, njoj je za sad super svi znaju engleski, Dusan ce kao za mesec dana tamo, pa ce da vidi da me povede da budem kod nje dok on… kao sve ok. Dok nisam pomenuo faks, onda je blago zastala, I rekla : pa ok, sto je definitivno bila posledica Dusanovog uticaja, hvala mu, pgotovo na tome sto ne moram da bubam za jun.

Od kako je umrla baba porodicnog rucka nedeljom nema. Moram priznati da mi  njena supa sa domacim rezancima, rinflajs meso i povrce, i naravno nezaobilazni crveni sos itekako nedostaju. Tako da sam oko dvanaest navukao starke, novi tanak duks na pruge, stavio dedine ray ban naocare I sa tabletom, koji sam knap uglavio u zadnji dzep farmerica krenuo u grad. Kupio u meku happy meal u papirnatoj kesi, kao kad sam bio klinac, otisao u studentski park gde sam ga smazao a igrackicu zapakovanu u kesici ostavio na klupi, da je pokupi neko dete, bar se nadam da sam nekoga uspeo da obradujem. I onda u moj omiljeni muzej- etnoloski, iako sam Dekija stalno ismejavao, ali etnologija je jedna od mojih favoritnijih ljubavi, pogotovo vreme formiranja srpskog gradjanskog drustava, libade I te fore, kako su tad mase devojke bile elegantne I zenstvene.  Kako me dobro poznaju kao stalnu mustriju, vise me nista ni ne piteju samo mi mahnu oni momci koji su na civilnom odsluzenju vojnog roka pa tu kao prodaju karte. Posle sat vremena ponovnog punjenja baterija izlazim iz dobro klimatizovanog prostora na svez vazduh, ako ga u beogradu uopste ima. I pravac Kalemegdan, tu se lepo usidrim ne bedemu, upijam sunce I igram angry birds rio, e za to je tablet vise nego stvoren, dok cekam da pocnu da mi se ljavljalju ortaci i ortakinje.

Vec oko dva kad su se ostali moji ranoranioci regenerisali od subotnje veceri, krecu sms-ovi I fon pozivi, gde smo I gde cemo, ja naravno prvi, I svi polako stizu na Kalis. Svi samo kukaju kako moraju da uce, a ja likujem u sebi, mene briga menjam faks, al nikom ni reci. Kada se nasa ekipa okupila, svi cekamo da stigne Marija sa Nbgd, za koju u srpsko srpskom recniku stoji- kasnjenje od pola sata. Ali eto I primadone u velikom stilu sa jos jednim pacenikom koji kraj nje vise lici na kucnog ljubimca nego na decka, a I nadimci koje koriste vise odgovaraju kucencetu, a poslusnost mu je zaista na visokom nivou.

Svi pitaju kao kako keva, si se odmorio bez nje, Deki se smeska jer sam jedino njemu ponesto ispricao o pronalasku oca itd, ja im odgovaram koliko moram I tako blenem u tablet … Po obicaju pocinje debata gde sada, naravno predloga je mnostvo, a kako nemamo dovoljno automobile na raspolaganju vecina njih otpada, I na kraju se usaglasimo da idemo u Fridu, da cirkamo polako pice I gledamo Novi Beograd. Pola sata smo visili ispred Fride na sipkama I ogradi od doka dok se nije upraznio sto. Uostalom sta drugo smo imali I da radimo. Ja naravno poput gladne godine ne mogu kao sav normalan svet da uzmem neko posteno pice ili tako nesto nego sam pride narucio jos I cream brulee, od koga dok su sve devojke probale po malo, mi je ostalo jos manje. Kako definitivno nismo profitabilne musterije za takav lokal, I da smo u Parizu odavno bi nas oterali zbog zauzimanja mesta, posle sat vremena razvlacenja smo trazili racun, nasta nam je konobar rekao: u redu je platio je Viktorov otac. Pogledao sam u sve njih , a svi oni u mene, definitivno sam bio jedini Viktoru drustvu, a za to vreme je Deki rekao: E kakav car je Petar, aj da mu se javimo. Bio sam zacudjen otkud Petar tu, a i da nas sve casti to nije njegov stil, pogotovo sto nikada nisu preferirali moje drustvo. Usao sam unutra I za stolom u desnom uglu medju desetak muskaraca I zena ugledao Dusana, instiktivno sam se nasmesio verovatno od soka, I rekao Dekiju ajde da upoznas mog oca, on je zbunjeno pruzio ruku Dusanu, a masa za stolom mi je odusevljeno pruzala ruke jer ih je Dusan vec uveo u materiju, a svi su izmedju ostalog bili njegovi zaposleni u toj nekoj kancelariji za neke kredite, koje valjda uzima drzava.

Svi moji ortaci su videli da to nije Petar, a i da sam upoznao Dekija sa njim. Tako da sam morao da ispripovedam moju storiju. Usput sam im malo pricao, dok se nismo stacionirali za veliki sto u basti kc grada I onda sam poceo, dok su svi neprestano kucali twit-ove inspirasani mojom pricom, Sanja je mrtva ladna : pa tebe zbog te trauma uopste nema na twitter-u, tek sad sam skapirao da zaista nisam twittovao, I to ne zbog trauma nego zato sto mi je zivot bio ispunjen realnim sadrzajem, te nije bilo potrebe da ga dopunjavam virtuelnim.  Eto sad su svi znali da sam ucesnik veceg zapleta od turskih serija, al mi ni ne pada na pamet da pisem scenario.

U toj zbunjenosti, nisam rekao Dusanu ni hvala , niti se pozdravio dok sam odlazio iz Fride, tek kada sam se sa Dekijem peo ka gradu iz Sava Male, prvi put sam ga pozvao sa tablet naravno,o njegovom trosku I kao se izvinio, sto je on primio vise nego odusevljeno, jer ipak sam ja sin, eto sta u Srbiji znaci jedna izraslina medju nogama, I naravno dve decenije zivota u neznanju, mada je u svakom slucaju njegov gest bio ok.

Tek sto smo stigli u Knez zazvonio mi je tablet, I onda sam naocigled mase poceo da razgovaram sa njega, Dusan pita kad mozemo da se vidimo, rekoh kad oces, kad si mislim se dao zeleno svetlo da napustim ovu napast od sociologije. Dogovorimo se za odmah, I sacekam ga kod Albanije, kad u kolima kraj njega I Nela, sa kojom sam se tek sad skontam pozdravio u Fridi, ali jednostavno nisam registrovao. Opet ja seriju izvinjenja oni sve ok, sve kapiraju, drago im sto sam odmah mogao da se vidimo, pitaju me sta sam resio sa faksom, a ja ko iz topa: napustam, a sta cu da upisem jos ne znam,- time sam predupredio drugo logicno pitanje koje bi sledilo odgovoru na prvo.  Dovezemo se do njihove zgrade, udjemo u podzemnu garazu, I ja krenem ka stepenicama, tu se oni oduseve sto sam se setio Ukija, a on je stvarno dobrica I lik veci od Dusana. Kad smo se obreli u dugackom hodniku njihovog stana kaze mi Dusan: ej pa nismo ti ni pokazali stan aj da vidis. Na kraju hodnika su vrata kojima se ulazi u trpezariju, kuhinju I dnevnu sobu, a levo od njih u stepenise, popeli smo se stepenicama na sprat, koje vode u veliki hodnik na cijim krajevima su dva kupatila a levo I desno po tri sobe, osim u njihovu sobu koja je sa desne strane prva u sobe devojaka nismo ulazili, izmedju njihove I susedne su probili vrata I pripremaju je za bebu.  Kada smo izasli iz njihove Dusan je otvorio vrata sobe preko puta njihova koja je jedina soba sa leve strane sa terasom, I reko mi da su se dogovorili da to bude moja soba, ako nekada budem hteo da prespavam kod njih. A to nekada su ocekivali da bude tada, Nela je rekla da su se culi sa Petrom I da nema nista protiv ako se I ja saglasim da ostanem kod njih veceras da se bolje upoznamo. Znajuci petra ne samo da nema nista protiv, vec mu  zbog Milenice I odgovara da ostanem van kuce, jer ipak potrebna im je seksualna sloboda, on je ja mislim jedini otac koji kako je mama otisla nikad mi nije rekao vrati se ranije ii opet zevas po gradu, nego verovatno jedva ceka da zatvorim vrata jer su onda sami I ceo stan je njihov. Pristao sam odmah, jer se videlo da im to bas znaci, I ponavljam covek me resio sociologije, a I naravno stan je pokriven vajlesom a I imam tablet, ionako ne spavam u pidzami, tako da nista ne gubim.

Milion mojih pitanja, a po neki njihov odgovor, jer sam im zadavao samo nova I nova pitanja ni ne dopustivsi im da odgovore na prvopostavljeno. Dominantne su bile dve teme preci I naravno njihova zaostavstina u vidu sitnih predmeta licne prirode, narvno da bi ih ja prigrabio za sebe jer volim antiku; druga tema su naravno sve destinacije koje su oni obisli sto na putovanjima sto  kao privremena mesta boravka, hvalio sam Berlin kao jedini grad u kome bih mogao I zeleo da zivim mimo Beograda, jer da se ne lazemo ovako malo rada a lepog zivota kao kod nas nema nigde. Naravno kako sam jos uvek u fazi napljuvavanja Amerike, jer uvek moram da imam neku zemlju ili narod koji hejtujem, izneo sam million razloga zbog kojih nikad ne bih krocio u nju, iako sam vec bio ali sam to precutao, ipak moram ostati dosledan svojim stavovima, pa cak iako su iracionalni. Bio sam zvezda veceri, ali na to sam navikao jer sam mami uvek to i bio, tako da me preterana paznja nije preterano ganula, mislim sve u svemu je bilo preterano, kako se danas kaze.  Otisao sam u svoju novu sobu u kojoj osim kreveta, sa novim dusekom koji su zaboravili da izvade iz folij, sto sam otkrio kad je nesto pocelo da suska ispod mene,  I jedne stolice koju su tu eto tako ubacili da mi se nadje pri ruci nije bilo nicega.  I opet nisam otisao na twiter jer nisam imao potrebu da ikom plasiram svoje izmisljene konstatacije i utiske, jer sam imao sasvim dosta realnih slusalaca da im prosipam svoje mudrosti, naravno da sam zaboo na face-u, jer ipak voajerizam je jedna od mojih strasti.