Dva blizanca-embriona diskutuju u majčinoj utrobi: da li postoji život posle porodjaja. Neverujuće dete pita verujuće: “Da li veruješ u život posle porodjaja”? 
Verujuće dete kaže: “Da, naravno. Uveren sam da postoji život posle porodjaja. Mi smo ovde radi toga da ojačamo i spremimo se za ono što nas potom čeka”. 
Neverujući: “To je glupost! Ne može biti nikakvog života posle porodjaja! Da li ti možeš da zamisliš kako bi takav život izgledao?” 
Verujući: “Ja ne znam tačno, ali verujem, da će tamo biti više svetla i da ćemo možda sami hodati i jesti svojim ustima”. 
Neverujući: “Svojim ustima?” 
Verujući: “Da, ja sam uveren. Sve će biti jednostavno samo malo drugačije. To se može zamisliti”. 
Neverujući: “Ali odatle se još niko nije vratio! Život se prosto završava porodjajem. I uopšte život je - jedno veliko stradanje u mraku”. 
Verujući: “Ne, to nije tako! Ja ne znam tačno kako će izgledati naš život posle porodjaja, ali u svakom slučaju videćemo mamu i ona će se brinuti o nama”. 
Neverujući: “Mamu? Ti veruješ u mamu? I gde se ona nalazi?” 
Verujući: “Ona je ovde oko nas, mi smo u njenoj utrobi i zahvaljujući njoj se krećemo I živimo, bez nje prosto ne možemo da postojimo”. 
Neverujući: “Potpuna glupost! Niko nikada nije video nikakvu mamu, i zato je očigledno da nje prosto nema”. 
Verujući: “Znaš kada sve utihne može se čuti i osetiti kako ona miluje naš svet. Čvrsto verujem da naš pravi život počinje tek posle porodjaja. A ti?”